Dum-dum-šljap-šljap-šljap zvuk je koji me svakoga jutra budi. Nepogrešivo u 5 i koju minutu iskoče iz kreveta u susjednoj sobi male tople nožice spremne za hod i trk u nove avanture. Htjela ili ne, i moj dan tada počinje.
Jutros je bilo ugodnije ustati, otvoriti prozor i udahnuti punim plućima svježinu zore koja polako, ali sigurno sviće uz pjev ptica i žubor otapajućeg snijega u žljebu kuće. Miris proljeća je u zraku.
Moja mašta je već imala obuvene tenisice i trkom šivala korake u metre i kilometre, ali jedan “Mama ja sam jaaaako gladan!” bio je dovoljan za povratak u stvarnost. 
Baš me veseli proljeće i sloboda kretanja koju nosi sa sobom. Nije tajna da volim kretanjem pomicati svoje granice. Možda je pregrubo reći da u meni ta želja vrije ovisnički, ali nije ni daleko od istine. Često u trenucima kada neprilike pritišču moju kočnicu, bijeg iz Alcatraza nalazim u putopisnim ili biografskim knjigama hodača, biciklista, ultramaratonaca – pustolova koji kretanjem, nerijetko ekstremnim, žive svoje snove. U skladu s time, dok su zadnjih tjedana vani vladali debeli minusi ispod nule, meni je bilo čist ok pratiti Svilima, kako su ga nazvali beduini, a zapravo se zove Goran i naše je gore list, 3300 km od užarenog na +40 grada Petre u Jordanu do njegovog doma u Istri.
Trenutno mi mozak ključa i tijelo gori jer je dolina smrti iscijedila iz mene svu snagu i skuhala me. Moja ekipa mi govori da ustanem, da znaju da mogu nastaviti, ali ja jedva da ih mogu čuti….Sat vremena je do ponoći, temperatura četrdeset uništavajućih stupnjeva koji tope dušu….Upravo sam pretrčala 130 km kroz mjesto na kojem drugi umiru hodajući, a čeka me još 90…. (iz knjige Eat&run, Scotta Jureka, str. 17)
Badwater, jedna od najtežih utrka na svijetu kako ju trkači nazivaju. 220 km duga utrka počinje u Dolini smrti, 86 m ispod razine mora, a nastavlja asfaltiranom cestom do cilja koji se nalazi na 2548 mnv.
Stanje u kojem se nalazio doslovno moj junak ultramaratonac, vjerodostojno oslikava stanje nemoći u koje nas ponekad bace okolnosti na nekoj od dionica naše životne utrke. Baš kao i njemu tada, pluća ti vrište za kisikom, mišići su ti u agoniji, tetive umorne, tijelo preklinje da staneš, ali ipak, samo je jedno pravo rješenje: ustani i nastavi dalje. Jedini način za izaći je uvijek proći kroz, a to je jedino moguće kretanjem.
Život nije utrka na 100 m. Život je ultramaraton na kojem je najveća nagrada dolazak do cilja do kojeg je jedino moguće doći ako se, bez obzira na bol, nastaviš kretati. Davor Rostuhar je u jednom blogu na svom putu do Južnog pola napisao ‘Niti jedan horizont nije predaleko’. I zaista nije, samo nemoj odustati. Nastavi trčati (hodati, puzati, kretati se). U tebi i meni se nalazi i klica pobjede i klica poraza i mi smo ti koji biramo (opet citiram Rostuhara).
Prošao sam cilj 220 km udaljen od starta za 24 sata i 36 minuta. Nitko nikada nije bio brži i nitko nije pobijedio na Western Statesu (utrka duga 160 km) i Badwateru u samo 2 tjedna. (iz knjige Eat&run, Scotta Jureka, str. 17)
Uvjerena sam da svatko, baš poput Scotta, može izabrati klicu pobjede i nastaviti svoju utrku jer ipak, čovjek je “Born to run” , a ovo je ujedno i naslov jedne druge knjige koja je meni otkrila vrijednosti nekog novog svijeta.
“Ja to mogu!” istina je koju u Fujiju na treninzima treneri usađuju našoj djeci. Istina je da naša djeca mogu, istina je da može i svatko od nas!

Nekada je judo za mene bio samo jedan u nizu niš posebnih sportova. Netko ga voli, netko ne, baš kao i čokoladu s grožđicama. Danas, iako još uvijek ne znam gotovo ništa o njemu, judo je za mene nešto vrijedno dubokog poštovanja. Ne znam kako je u drugim klubovima i nemam potrebu istraživati, ali ovo što stvara naša Marina uz pomoć tima ljudi (trenera) koje je okupila uz sebe….to je jedan drugi svijet van svih prostorno-vremenskih dimenzija. Netko će možda reći da sam previše subjektivna, vjerojatno je u pravu, no stojim iza svake riječi čak i onda kada se glava “ohladi” i emocije splasnu. Jučer kada sam došla s Davidom, djeca iz Centra su već spremna sjedila i čekala dozvolu za ulazak u dojo (ha, nešto sam ipak naučila iz svijeta juda ). Bili su tako mirni, dragi i disciplinirani, ali izraz lica ih je odavao koliko su zapravo nestrpljivi, radosni i ponosni. I stvarno se imaju čime ponositi.

Sanja, hvala ti! Za vrijeme turnira, promatrala sam sve Fujijevce redom, njihove borbe i primjetila koliko su nevjerojatno svi napredovali. U odnosu na prvi turnir koji sam gledala, vidim kod svih ogroman napredak – ne korak, ne dva, nego barem 10 koraka naprijed. Stvarno se vide rezulatati predanog i ustrajnog rada trenerice Marine i njezinog tima. Svaki puta do sada, pa tako i jučer, oduševili su me i Pinkyjevci. Ne mogu pročitatai njihove misli, ali čisto sumnjam da nisu u skladu s onim što sam vidjela – s kojom ljubavlju i poštovanjem Fujijevcima stvaljaju osmjehe na lica. Stvarno, svima vama trenerima svaka čast i hvala za to kako odgajate djecu koja vam dođu u ruke! Ne znam koliko puta sam si jučer pomislila da je to što se odvijalo u dvorani prizor koji bi mnogi trebali vidjeti, osjetiti i doživjeti.