Dodjela medalja, 2017.
Zasto volim Judo?

Prije pet godina sam se zaljubila. Ljubav je bila obostrana i na prvi pogled, kao uostalom i sve druge. U toj vezi sam davala, i još uvijek dajem, sve od sebe, kako bi trajala što dulje i dulje. Beskrajno ga volim i dajem mu svu “nježnost” ovog svijeta.
Najbolje od svega je to što moja ljubav od prvog trenutka bezuvjetno i neograničeno uzvraća istu ljubav i energiju prema meni. S njom sam se dogovorila da naša veza bude vječna i neraskidiva. Ona je i velikodušna, otvorena i pristupačna jer osim mene pruža ljubav i drugima (mojim prijateljima), i ja joj to ne zamjerim, zapravo sam jako sretna zbog toga. Jedina mala zamjerka je ta što se rijetko viđamo, samo jednom tjedno. Međutim imam obećanje od njegovih “mame i tate” (M&M) da će se to uskoro povećati na dva puta tjedno. Nakon toga (naravno i bez toga) naša čvrsta veza će biti još čvršća i snažnija. Na kraju, da Vas ne držim u neizvjesnosti otkrit ću Vam njegovo ime.
VOLIM GA JAKO PUNO I LUDO,
TO JE MOJA LJUBAV JUDO !!!

Mia Mićanović

Zašto volim judo?

Svaka osoba osjeća neku ljubav. To je obično ljubav prema obitelji, prijateljima, domovini… I ja sam imala takav osjećaj sve do prije pet godina. Tada sam shvatila, koja je, zapravo, moja prava ljubav. To je JUDO. Kad sam došla na prvi trening osjetila sam da je “to” to. Uskoro sam ga toliko zavoljela i on je zauzeo jedno od najskrivenijih, a čini mi se za njega uvijek čuvanog, mjesta u mom srcu. Želim da to tako ostane zauvijek.
Judo mi u životu znači jako puno, ima i daje mi sve ono što mi je potrebno, dopušta mi da se osjećam ravnopravno, slobodno i jedinstveno. Posebnu vrijednost judo dobiva uz najdraže trenere i prijatelje, koji mi pomažu u ostvarenju mojih snova. Uz judo gledam drugačije na svijet, shvaćam da je svaki dan, zapravo nova prilika. Zahvalna sam svima koji su mi omogućili da živim punim plućima i nadmašujem svoje granice. U Judu vidim smisao svog života i on je važan kotačić koji me izgrađuje i pokreće.
Judo je moj život.

Lana M.

Dorijan i Marina, 2017.
Dorijan i Markec, Sumobožićnjak, 2016.
Volim judo

Volim judo jer mi je tamo lijepo. Volim trenericu Marinu i sve druge trenere. Volim svoje prijatelje s kojima treniram: Kiki, Doroteju, Gabija, Antuna, Ivana i Jukija. Na judu je uvijek veselo i zabavno. Volim našu judo dvoranu. Tamo učimo biti sportaši i boriti se.

Klub je dobio ime po planini jer svatko ima neku planinu u životu koju treba preskočiti. Svatko može osvojiti nešto što izgleda teško. Ovaj klub je naša planina.

Gabrijela Briševac

Zašto mama voli judo? Mama voli judo jer smo uz njega veći, brži, spretniji i sretniji. Sati u judo dvorani su nam najljepši sati u tjednu, jedina aktivnost za koju smo uvijek i odmah spremni, dobro raspoloženi, bez problema ostavljamo igru i spremamo svoje stvari. 🙂 Tamo smo voljeni kao nigdje, izlazimo radosni i snažni. Na judu nas uče što je borba, u dvorani i izvan nje. Judo

Antonina Briševac


Zašto volim JUDO?

Zašto ja volim JUDO? Volim ga zato što me naučio mnoge stvari i pokazao mi kako je jako lako živjeti na način koji voliš. JUDO u prijevodu znači nježan put ili nježan način, što opravdava način na koji se borbe odvijaju. Za mene je JUDO jedna velika promjena i prekretnica u mom životu. Sva sreća, na mojem JUDO putu imam prilike raditi sa puno divnih ljudi koji mi olakšavaju da kroz JUDO neke stvari povežem sa stvarnim životom. Kada sam prvi put došao na trening juda u moj sadašnji klub pod imenom JUDO KLUB „FUJI“. Kada krenete malo dublje u povijest juda susrest ćete se sa činjenicom da je JIGORO KANO osnivač juda osnovao ovaj sport upravo da skrene pozornost da se vrijednosti života uče i kroz sport. Zbog toga mislim da moji treneri koji iz treninga u trening uče mene i moje kolege judaše zaslužuju svoju nagradu za trud koji ulažu da nama osiguraju bolju klupsku, a nakon toga i judašku karijeru.

VITO SIKRA, PONOSNI ČLAN JUDO KLUBA „FUJI“

Fran, Sumobožićnjak 2015.
Gabrijela, World judo day, 2017.
Josip i Strma, Sumobožićnjak, 2015.
Kako mi je judo promijenio život

Oduvijek su me fascinirali borilački sportovi. Netko te sportove vidi kao nemilosrdnu borbu i tučnjavu. Ja ih vidim kao pomno sklopljenu tehniku koja nas koja nas uči kako razmišljati, kako stvarati strategije i nadilaziti prepreke te nam širi vidike i svjetonazor. Naravno, atraktivniji dio borilačkih sportova je fizička borba i tehnike borbe; preuzimanje kontrole nad ljudskim tijelom. Htjela sam početi trenirati, ali to su bili samo snovi i maštanja jer imam cerebralnu paralizu. Takva razmišljanja bila su vrlo nerealna, ali uskoro će se sve promijeniti – moji snovi će se ostvariti.
U kolovozu 2012. godine osnovan je Klub osoba s invaliditetom „Fuji“. Otišla sam pogledati kakav je trening i zaljubila sam se u judo u roku milisekunde. Sve judaške tehnike prilagođene su nama, radimo ih s koljena, ali učimo stvarnu, pravu judašku tehniku. Jednaki smo svim judašima bez obzira na teškoće. Među nama nema razlike. To je samo jedan od ciljeva kluba „Fuji“ ; čak jedan od važnijih. Na treninzima se traži red i disciplina, ali znamo se stvarno dobro zabavljati. Svaki trening počinje linijom te pozdravljanjem trenera i nas judoka. Zatim počinjemo sa zagrijavanjem mišića i razgibavanjem onda nam slijede kondicijske vježbe i vježbe snage. Nakon dobrog zagrijavanja učimo nove tehnike te usavršavamo već prethodno naučene tehnike. Slijede borbe između nas i trenera. Bit borbi je usavršiti tehniku te ispraviti moguće nedostatke u tehnici. Zatim smo opet u liniji pozdravljajući se do slijedećeg treninga. Treninge obožavam i ne propuštam niti jedan jer volim taj osjećaj našeg zajedništva i suradnje kao team-a. Na svakom treningu iskusim puno adrenalina i napunim se s puno pozitivne energije što mi daje snage za novi radni tjedan. Trenirajući judo osjećam se živom, osjećam se ravnopravnom među ljudima - nitko me ne tretira drugačije jer ne hodam. To je zbilja veliki napredak. Kroz treninge sam dobila na snazi i poboljšala svoju koordinaciju i kondiciju što meni jako puno znači. Stekla sam samopoštovanje, samopouzdanje, hrabrost i odlučnost. Puno mi je lakše riješiti se nekih strahova i nadilaziti razne fizičke ili emocionalne prepreke.
Judo i klub „Fuji“ naučili su me da su granice jedino ondje gdje ih mi postavimo, ali ako imaš cilj i volju nebo je jedina granica. Ja danas živim svoj san: sportašica, judašica, ravnopravna, nezaustavljiva!

Laura Bičanić

Judo team Fuji satkan je posebnim nitima nesebične ljubavi koja poput rijeke ponornice prodire duboko do srži i svojom čarolijom mijenja DNK djetinjstva naše djece: odnosi njihovu bol i suze stvarajući im radost u srcima i oslikava jedinstveno najljepše osmjehe na njihovim licima. Fuji je svijet u kojem mjerna jedinica vremena nije sekunda već otkucaj srca svakog djeteta. To je svijet u kojem se notna crtovlja ispisuju durskim tonovima smijeha. Svijet u kojem trenerica Marina i njezin tim, dajući sebe, iskapaju dragocjene vrijednosti svakog svog Fujievca te im pomažu izgraditi samopouzdanje i pomaknuti granice u svim životnim smjerovima. Fuji love ispisuje stranice ljepše povijesti. Fuji power postavlja neka nova, bolja pravila, uspješno prkosi zakonima i nemoguće čini mogućim!
Petra Sabljić
david sabljić
foto-21
foto-24
foto-23
Iskustvo Fuji-ja
To mi je novootkriveni svijet koji je cijelo vrijeme prisutan u srcima ljudi koji osjećaju smisao zajedništva na zemlji. Jedni zbog drugih. Tu sam primijetila međusobno poštivanje, privženost i smisao za humor. Četrdeset i jedna mi je godina i bolujem od Arthrogryposis multiplex congenita. Tjelovježba je jedini način koji pomaže. Trebala mi je pomoć, fizički i psihički. Kada te tijelo ne služi kako bi trebalo, osjećaš se zarobljeno u vlastitoj koži, jer duh želi živjeti "gipko" i poletno, a tijelo te stalno sprječava. I naravno ovisi o tome imam li dovoljno mentalne snage da se održim. Trebala mi je i psihička pomoć. Ne mogu kriviti ponašanje ljudi prema osobama sa invaliditetom, jer neovisno o ponašanju prema nama, trebamo biti svjesni svoje vrijednosti. Mislim da je svaki čovjek brižno stvoren s dostojanstvom od najveće Ljubavi i tako se trebamo međusobno ophoditi. Stavljati osobe s invaliditetom u bilo kakav "kalup" je pogrdan i poguban način ponašanja. Takva iskustva proživljavam i danas. Kad osjećam težinu tijela, često pomislim: Želim živjeti (živ živ!). Pitala sam se: Bože, stvorio si me sa tom bolešću i ja je prihvaćam; tko će biti pun ljubavi da se daje za druge u tolikoj mjeri da ne vidi drugačiji način življenja? Tko će mi pomoći i pri tome me ne gledati sa "poniznih" visina? Volim svoj život kakav je, jer je dar i želim ga iskoristiti na najbolji mogući način. Inače, vodim sina Ivana na Judo zbog njegove dijagnoze Distoni sindrom. Pitala sam trenerice juda koje su mogućnosti u mojoj poziciji. Bila sam upućena trenerici Marini iz tima Fuji. Tijekom razgovora primjetila sam da je njezin pristup prirodan, brižan i pristupačan. Na kraju razgovora mi je rekla:"Gle, idemo krenuti pa ćemo vidjeti dalje."
Reklo bi se nije prozborila ništa posebno, međutim meni je to bilo kao se otvorio novi svijet bez predrasuda. Netko želi raditi sa mnom, ulagati svoje vrijeme i trud. Došla sam u dogovorenu subotu u dvoranu da vidim što se i kako se radi na treningu sa osobama s Cerebalnom paralizom. Ti mladi ljudi ostavljali su dojam upućenosti u život, vrijednosti svoga zalaganja i neiskvarenosti. Prihvaćenost se osjećala u zraku. Željela sam
postati dio toga. Prošlo je otprilike 8 mj. otkad sam krenula s treninzima. Na početku nisam vjerovala u neke rezultate, međutim kako je vrijeme prolazilo rezultati su se počeli pojavljivati. Osjećam snagu u tijelu, smirenija sam i vedrija. Volim svoj život više nego prije. Osjećaj prihvaćenosti je prisutan i zahvalna sam na tome.
Sada se mogu davati za svoju obitelj više nego prije.
Zahvaljujem se "trenkerici" Marini, jer je njezina opredjeljenost pomogla mnogim ljudima s invaliditetom. To je pristup iz srca. Prihvatiti sebe znači i prihvatiti čovjeka do sebe. Treba li činiti nešto više od toga, mislim da ne.
Team Fuji u svojoj srži nosi snagu ljubavi prema bližnjem. Hvala Marini što me i dalje vodi. Hvala Fuji timu jer djeluju tako snažno i vedro!
Svijet se da promijeniti, samo se ne treba bojati mogućih padova. Bitno je koliko ćeš se puta dići i to uvijek jači nego prije.

Marina "Rocky" Popinjač 🙂